Zamjenica ombudsmana za prava djece, mladih i socijalnog staranja Snežana Mijušković ocijenila je za „Dan“ da bi uvođenje dječjeg dodatka moglo doprinijeti većem natalitetu u Crnoj Gori, ali ukazuje da ipak to pravo i nije potrebno svima. Navodi da je naš pravni sistem imao različita rješenja u pogledu ostvarivanja prava na dječji dodatak, od univerzalnog dodatka za svu djecu u Crnoj Gori do rješenja koja su povezana sa materijalnim statusom porodice.

– Činjenica je da su sva socijalna davanja, pa i dječji dodatak, u direktnoj zavisnosti od materijalnih mogućnosti države. Smatramo da funkcija dječjeg dodatka treba da bude usmjerena ka smanjivanju evidentnih razlika u zavisnosti od sredine u kojoj djeca žive i materijalnog statusa porodica. Cijenimo da bi prije donošenja bilo kakvog zakonskog rješenja, vezano za ostvarivanje prava na dječji dodatak, trebalo izraditi cjelovitu analizu, kako bi ponuđeno rješenje zaista doprinosilo boljem razvoju djece. Takođe, cijenimo da bi rješenja zasnovana na toj analizi bila oslobođena populizma da svako dijete treba da ostvaruje dječji dodatak – navodi Mijušković.

Ukazuje da postoji čitav spektar mjera koje bi se mogle predložiti u cilju smanjenja razlika i stvaranja jednakih šansi koje bi omogućile svoj djeci da ostvare svoje potencijale.

– S obzirom na to da podaci pokazuju negativan prirodni priraštaj u velikom broju opština u Crnoj Gori, smatramo da bi dječji dodatak mogao biti i u funkciji populacione politike, odnosno podsticaja porodicama da imaju više djece. Podsjećamo da je prema podacima Monstata o osnovnim demografskim pokazateljima, negativan prirodni priraštaj u 15 crnogorskih opština. Svega šest opština ima pozitivan prirodni priraštaj. Kad je riječ o materijalnom obezbjeđenju porodice, najveći broj korisnika ovog prava ima u sjevernom regionu, zatim u središnjem, dok je značajno manji u primorskom regionu. Djeca obuhvaćena pravom na dodatak za djecu čine oko devet odsto djece u Crnoj Gori – kaže Mijušković.

Ističe da su djeca grupa u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.

– Nezaposlenost roditelja predstavlja takođe nesigurnost za djecu, a harmonizacija porodičnog života i rada naročito je teška za samohrane roditelje. Zaštitnik je imao u radu predmete koji su se odnosili na ostvarivanje prava iz socijalne i dječje zaštite, u kojima je ukazivano na lošu materijalnu situaciju i siromaštvo. Na osnovu rada u konkretnim predmetima, zapaža se da porodice ili pojedinci ostvaruju prava iz socijalne i dječje zaštite kod nadležnih centara za socijalni rad, međutim, porodice su i dalje suočene sa raznim problemima i u povećanom riziku su od siromaštva – navodi Mijušković.

M.S.

---

Siromaštvo ugrožava zdravlje i obrazovanje
Mijušković kaže da brojne studije potvrđuju povezanost između nepovoljnih materijalnih uslova života i siromaštva, što predstavlja jedan od rizika u pravilnom razvoju djece, naročito u dijelu zdravlja i obrazovanja.

– Uočava se da su problemi porodica koje su pogođene siromaštvom veoma izraženi u višečlanim porodicama sa djecom, jednoroditeljskim porodicama, porodicama sa osobama sa invaliditetom, staračkim domaćinstvima.

Dovoljni materijalni uslovi utiču i na mogućnost roditelja/staratelja da uspješno odgovore na zahtjeve i potrebe djece. Smatramo da je ovim porodicama u velikom broju slučajeva potrebna i druga vrsta pomoći osim novčane, kako bi se lakše izborili sa teškom socio-ekonomskom situacijom. Istraživanja pokazuju da visok stepen nejednakosti usložnjava pitanje siromaštva u Crnoj Gori. Na primjer, prosječni prihod najbogatije petine građana Crne Gore je 7,4 puta veći od prosječnog prihoda najsiromašnije petine građana (Eurostat 2020). Ovaj prosjek je znatno iznad prosjeka EU (5,1), a uporedivo visoke brojke mogu se naći u samo nekoliko istočnoevropskih zemalja, uključujući Bugarsku, Litvaniju i Srbiju – navodi Mijušković.